The rose is Dubravka’s most persistent choice, most dynamic and unchanging morpheme, structure, symbol and metaphor. Like the rose garden, the closed garden, the beads they are just a lucky form in their essence pagan, in their procedure ritual, repetitive and renewing, reversible. They are a lump, a nest and agglomeration of exceptional mimetic charge. Omphalos – as navel of the multiplied centre of the world. receptors and transmitters. Depth and repugnance in the folds, touch in the surface, outburst in space, twanging in the frames. As absolute and perfect code of sensor, eros, involution, spirality and transfer of meaning. Invention, event of ideas, of anecdotes, the theory that set them off does not exist. It derived from the lust for material from crumpling that is libidinous and that is a pleasure. Rosaries created since 1990 are unnamed and have no title. If it came into being for an occasion, on time it vanished or was destroyed. They can be gathered in the technical terms of the cycles like – smallest, polyptychs, white, red, black, neobaroque wild, allegorical, woollen, blind… As totally objectified cooled or brought to incandescence. nameless without attributes of being, narrations as icon of saturation on the opposite pole of which is desert, desert language that appeared in 2010 in Platters – Chorae. There are just two cycles of rosaries that have preserved their names. With reason, for they derive from 1991 and 1992, and are a transfer of personal biographical subtext from the war years of Dubrovnik and that will unstoppably migrate to the common and current platform of meaning: Lullaby for B and P (1991) and To a Beloved Leader (1992).
Ruža jenajdinamičniji i najnepromjenljiviji morfem, struktura, simbol i metafora Dubravke Lošić. Kao ružičnjak, zatvoreni vrt, brojanica oni su samo sretna forma, u svojoj esenciji poganska, u svojem prosedeu ritualna, ponavljajuća i obnavljajuća, reverzibilna. One su gvalja, gnijezdo i aglomeracije iznimnog mimetičkog napona. Omphalos - kao pupak umnoženog središta svijeta, receptori iodašiljači. Dubina i zazor u naborima, dodir u površini, ispad u prostoru, brujanje u okvirima. Kao apsolutni, savršeni kôd senzora, erosa, involucije, spiralnosti i prijenosa značenja. Potekla je iz žudnje prema materiji, iz gužvanja koje je libidinozno i koje je užitak.Rozariji nastaju od 1990. godine, neimenovano ibez naziva. Ako su prigodno bili imenovani vremenom je naziv nestao ili je bio poništen razabiru se tehničkim terminima ciklusa kao - najmanji, poliptisi, bijeli, crveni, crni, neobarokni divlji, alegorijski, vuneni, slijepi - kao potpuno objektivizirani pothlađeni ili dovedeni do temperature usijanja. Bezimeni bez atributa zbivanja, naracije kao ikona zasićenosti na čijem je suprotnom polu pustinja, pustinjski jezik koji se pojavljuje 2010. u Pladnjevima – Chorama. Samo su dva ciklusa Rozarija sačuvala svoje ime. S razlogom, jer potječu iz 1991. i 1992. godine. Prijenos su osobnog biografskog podteksta ratnih dubrovačkih godina i nezaustavljivo će migrirati na zajedničku i aktualnu platformu značenja: Uspavanka za B. i P. (1991.) i Voljenom vođi (1992.). Uvijek više od ruže i više od njena imena.
